Veliko finale

Dugo sam razmišljala o temi za zadnji post (10 od 10 jupiiii ), a odgovor mi je cijelo vrijeme bio pred nosom.

I tako sam zadnji post odlučila posvetiti tradiciji, točnije očuvanju tradicije. Tradicija se može definirati kao prije svega usmena predaja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja unutar jedne kulture ili skupine ljudi. U tom smislu, tradicija je kulturno nasljeđe koje se prenosi s generacije na generaciju.

U gradu, pogotovo u velikim gradovima poput Zagreba, ljudi su jako distancirani. Pošto dolazim iz male sredine, u kojoj svatko svakog zna, uvijek su me učili da pozdravljam ljude koje sretnem na ulici. Kad sam došla u Zagreb, u početku sam znala slučajno pozdraviti nekog totalnog neznanca, No,sad sam već navikla na to da ovdje svatko živi svoj život ne obazirući se na druge, pa sam se pomirila i sa činjenicom da mi susjedi u zgradi ne uzvraćaju pozdrav. Za razliku od užurbanog života koji se odvija u gradu, situacija na selu je potpuno drugačija. Ljudi na selu su jako povezani i skloniji su poštivanju tradicije. Uvijek kad dođem baki u posjet slušam njene priče o tome kako je bilo u doba kad je ona bila mlada. Istina da me ponekad živciraju priče koje započinju s: “U naše vrijeme, kad sam ja bila mlada…”, no ponekad je dobro šutjeti i slušati jer se može puno toga naučiti.

U mom selu djeluje jedna udruga, pod nazivom “Udruga žena Sivica” koja se prvenstveno bavi očuvanjem tradicije. Kao što i sam naziv govori, njeni članovi su žene, a trenutno ih broji oko 30. Udruga žena aktivna je na svim područjima, od folklora, pjevačkog zbora, dramske grupe, tamburaša, pa do heklanja i ručnih radova. Iako su se neke moje prijateljice okušale u folkloru, mene nikako nisu uspjeli nagovoriti. Jednostavno se nikako ne mogu zamisliti da plešem na pozornici u narodnoj nošnji. No,zato sam se okušala u jednoj zanimljivijoj (i meni bližoj) ulozi-voditeljskoj. Ove žene, osim što vrijeme provode korisno i u dobrom društvu, daju dobar primjer mlađim naraštajima i nastoje ih privući da slijede njihov primjer.

Izvor fotografija.osobno vlasništvo

…Borba protiv dosade…

Surfajući po netu neki dan, naletjela sam na ogroman naslov “Zagreb najdosadniji grad”. Nisam mogla odoljeti, a da ne pročitam o čemu se točno radi. Prema istraživanju koje je provelo besplatni turistički online vodič TripAdvisors, Zagreb se nalazi na vrhu najdosadnijih gradova u Europi. Da vas malo utješim, ipak nije najdosadniji (senzacionalizmom u naslovu se samo nastoji privući što više čitatelja). Zagreb se zajedno s Oslom, Varšavom i Zürichom nalazi na 2.mjestu odmah iza najdosadnijeg grada u Europi-Bruxellesa. Pošto živim u Zagrebu tek nekoliko mjeseci, ne mogu reći da je dosadan jer svaki dan otkrivam nešto novo, još dosad neviđeno. Da cijeli svoj život živim u Zagrebu vjerojatno bih ga već poznala u dušu i možda bi mi na neki način dosadio, no ipak mislim da Zagreb može ponuditi puno toga turistima koji ga 1.put posjećuju. Od mnogih kulturnih znamenitosti, koncerata, sportskih događaja do večernjih izlazaka.

Slučajno ili ne, samo nekoliko dana nakon te objave, javio se veliki projekt Muzeja ulične umjetnosti kojim će se Branimirovoj ulici podariti novi look. Osim što će zid u Branimirovoj dobiti novo ruho, cilj ovog projekta je spojiti i ujediniti umjetnike s domaće scene kao i sama promocija urbane umjetnosti. Ulična umjetnost (street art) nastaje na javnim površinama i podrazumijeva korištenja mnogih tehnika, poput crteža, šablona, naljepnica…

Na natječaj je pristiglo preko 100 radova čiji su autori priznati umjetnici, street artisti, grafičari, dizajneri, studenti, slobodni umjetnici te mnogobrojni amateri. Ekspertni žiri ocjenjivao je i birao pristigle radove te na kraju odabrao njih 64.

Iako mnoge ljude pomisao na grafite odmah asocira na vandalizam,u mnogim slučajevima nije tako. Istina je da često na novim, friško uređenim pročeljima zgrada ili na vlakovima, osvanu neki natpisi, no postoje grafiti vrlo visoke estetske vrijednosti koji se nalaze na prikladnim mjestim. Autori preko svojih radova prenose neki poruku, ali također i energiju i osjećaje.

Izvor fotografija: osobno vlasništvo

Zaista moram pohvaliti ovaj projekt koji je dao novi štih ne samo toj ulici, već i cijelom gradu. Ako još niste vidjeli, svakako vam toplo preporučam da otiđete i uvjerite se na vlastite oči da smo okruženi besplatnom umjetnošću iz koje možemo mnogo toga naučiti.

Odsad će naši turisti imati još nešto novo za vidjeti, pa nek nas onda probaju proglasiti najdosadnijim gradom…Hahaha..

Jedan kratki filmić iz tramvaja prije odlaska na vlak…

Smijehom protiv recesije… ;)

Ovih dana, već neko vrijeme, neprestano smo bombardirani riječima recesija, kriza, nezaposlenost… Osim traga što je kriza ostavila u našim novčanicima, posljedice se osjećaju i po pitanju psihe. Ljudi su nezadovoljni, depresivni, zabrinut… Zadnje dane u mjesecu redovito karakterizira pustoš u šoping centrima, disko klubovima, kafićima, a da i ne spominjem nervozu koja se osjeća u zraku. Ljudi na sve moguće načine nastoje uštedjeti svaku kunu, ali ipak se ni u ovim teškim vremenima ne doriču nekih lukzuznih stvari. Jedna od njih bile bi i kazališne predstave.

Dana 21. svibnja u Centru za kulturu Čakovec održala se jedna zanimljiva predstava. Riječ je o stand-up komediji u izvedbi poznatog hrvatskog komičara Željka Pervana.Nakon napornog tjedna odlučila sam se malo opustiti i nasmijati. Došla sam čak pola sata ranije, a dvorana je već bila krcato puna. Jedva sam uspjela dobiti kartu i to naravno u zadnjim redovima jer se sve ostalo već bilo rasprodano. Nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam ugledala punu dvoranu ljudi. Od djece, odraslih pa sve do umirovljenika. Mislim da Centar za kulturu Čakovec još nikad nije bio toliko pun, a kamo li u ovo krizno vrijeme i to kad je cijena karte bila ni manje ni više nego 50 kuna! Recesija je, kao nema se, a 50 kuna se može izdvojiti za kazalište.

Razmišljala sam zašto je došlo toliko ljudi i nisam mogla doći do zaključka. Jednostavno mi je u glavi bila sam riječ recesija i bila sam pomalo ljuta na ljude jer se neprestano žale kako im je teško i da jedva spajaju kraj s krajem, a sad sjede u kazalištu lakši za 50 kuna. Istina je da je Željko Pervan jedan od najpoznatijih i najboljih komičara u Hrvatskoj, ali je li samo on razlog zbog kojeg su ljudi došli??

Nakon skoro dva sata neprestanog smijeha osjećala sam se ko preporođena. Na dva sata zaboravila sam na sve probleme i jednostavno uživala smijući se do suza. I naravno, došla sam do zaključka. Ljudi nisu došli zbog Željka Pervana. Došli su u kazalište, oazu miru gdje su zaštićeni od vanjskih problema. U kazalištu ne postoji riječ kriza ili recesija. Postoje samo smijeh i veselje. 50 kuna možda jest visoka cijena za jednu predstavu, ali je mala cijena za 2 sata potpune izoliranosti od vanjskog svijeta i ne razmišljanja o problemima.

Izvor fotografija i videa:osobno vlasništvo

Povratak u djetinjstvo… :)

Palim televizor. Na pronalazim ništa zanimljivo….Zaustavljam na nekom programu s crtićima. Nakon samo 5 minuta, opet razočarano mijenjam program.  Bože, što se to dogodilo s crtićima?? Moje najljepše uspomene iz djetinjstva vežu se, između ostalog, i uz sate i sate provedene pred televizorom gledajući crtiće. Tko je zaboravio legendarnog Toma & Jerryja? Ili Zekoslava Mrkvu? Pticu Trkačicu? Današnji crtći ne mogu se uopće uspoređivati s onima koje smo mi gledali (A nije to ni bilo tako davno..Prije SAMO 18 godine.. ). Odmah se postaram za jednu godinu kad samo čujem za Teletubbiese, Fifi i cvjetno društvo, Ben 10..Ma, ne znam ni kako se zovu (nisam u toku), al mislim da samo otupljuju djecu.

Gledajući današnju djecu, razočarano sam zaključila da se uopće ne znaju zabavljati ni igrati. Nekad smo cijele dane provodili vani, igrajući se skrivača, graničara ili skakajući gumi-gumi. Osobno, nikad se nisam pretjeran voljela igrati Barbikama (jednio mi je šišanje bilo zabavno , ali sve curice su uživale oblačeći ih i maštajući da jednog dana budu kao one. Vrijeme smo tratili slagajući piramide, brodove, kuće od kockica ili naprosto slagajući puzzle. A današnja djeca? Cijele dane provode pred kompjuterom, video igricama, Play Stationima. Valjda čim se rode dobivaju svoj Facebook profil, a da i ne govorim da se ne znaju ručno potpisati! Zašto da uče pisati slova kad postoji kompjuter??

Jakooo sam se razveselila kad sam vidjela da se u Tehničkom muzeju održava izložba LEGO kockica… Obožavam legiće, doma ih imam na stotine i ne dopuštam mami da ih nekome pokloni. To ja čuvam za svoju djecu kojoj neću dopuštati igranje video igrica. Hahaha.. I tako sam odlučila da odmah sljedeći dan obavezno idem, bez obzira na cijenu ulaznice. Da obradujem sve zainteresirane, cijena je samo 10 kuna. Znači, umjesto kave, svi trk u muzej.

Jedostavno nemam riječi koliko sam oduševljena izložbom. Neki su me primjerci, poput Hrvatskog narodnog kazališta sačinjenog od tisuća i tisuća kockica, naprosto ostavili bez daha.

Izloženo je preko 80 izložaka kao što su neboderi, zgrade, dvorci, brodovi, tvrđave, automobili, životinje, neke poznate face…

Moji omiljeni primjerci:

Izvor fotografija:osobno vlasništvo

Ova je posebna izložba razveselila mnogu djecu, a odrasle vratila u dane djetinjstva. Stoga vas sve pozivam da do 24.lipnja posjetite izložbu jer nipošto nećete požaliti.

Kreativnost na djelu…

Čakovečka se gimnazija opet pokazala u najboljem mogućem svjetlu. Nakon što je prošle godine proglašena najboljom srednjom školom u Hrvatskoj, još je jednom dokazala da uistinu zaslužuje tu titulu. Sjećam se kako sam s ponosom odgovarala na upite kolega s faxa koju srednju školu sam pohađala, jer znala sam da sam na neki način i ja doprinijela toj lascivnoj tituli.

Ovaj puta nije znanje u pitanju, već kreativnost. Marljivi su učenici trećih i nekolicina učenika prvih razreda, pod vodstvom profesora glazbene kulture Damira Rodingera, uspjeli ideju o mjuziklu pretočiti u stvarnost. Ideja o mjuziklu postoji već nekoliko godina, no sad je realizirana i napravljen je Prvi međimurski mjuzikl. Profesor je napokon uspio pronaći učenike koji su spremni uložiti malo truda i izdvojiti svoje vrijeme za nešto kreativno poput ovog mjuzikla, a ne samo tratiti vrijeme na kavicama i razmišljati o izlascima što je najčešće zaokupljalo moju generaciju.

Jako sam se razveselila kad sam čula da su pripreme u završnoj fazi i odlučila sam da ću svakako posjetitit taj event. Osim što ću imati novu temu za blog, vidjeti što su osmislili naši gimnazijalci, ponovo ću vidjeti svoje drage (a i one malo manje drage) profesore…

I tako sam malo produžila vikend kod kuće i dana 22.ožujka prisustvovala grand premijeri. Nakon skoro godinu dana (Bože,zar je već toliko prošlo?? ) opet se nalazim pred ulazom zgrade koja je 4 godine bila moj drugi doma. Trnci su mi prošli cijelim tijelom kad sam kročila unutra. U trenu su mi navrla sva sjećanja i uspomene i probudili u meni mnoštvo raznoraznih osjećaja. Najljepše godine proživjela sam sam upravo tamo. Smijeh, šale, mladenačke ljubavi, pokoja suza zbog dobivenih jedinica, a najvažnija od svega su prijateljstva sklopljena u želji da traju cijeli život. Kao da sam još jednom, u samo nekoliko sekundi, ponovo proživjela te lijepe 4 godine.

Nakon što su mi se slegli dojmovi i nakon što sam popričala s profesorima, show je počeo. Na početku sam bila pomalo skeptična, al nisam htjela imat predrasude pa sam odlučila najprije u miru pogledati cijeli mjuzikl, a zatim donijeti presudu.

Mjuzikl je temeljen na međimurskim pjesmama te je osmišljen kao spoj tradicionalnog i suvremenog. Mnoge međimurske pjesme sam prvi puta čula, a neke su poznate svakom Međimurcu. Glavni su glumaci Merljinda Ljušaj, Vanja Ovčar, Anja Vidović i Jerko Fabić imali odličnu vokalnu ivedbu, a moram pohvaliti i koreografiju kao i zanimljivu kostimografiju koju je osmislila profesorica Marija Vuk. Spoj modernog i tradicionalnog se najbolje vidi u spoju popularnih traperica i elemenata međimurske narodne nošnje. Učenici su stvarno napravili odličan posao i sav njihov trud i rad se isplatio. Najbolji dokaz tome je oduševljena publika koja ih je nagradila velikim aplauzom. Kombinacija ljubavne tematike i međimurskih popjevki se pokazala kao pun pogodak.

Glavni glumci:                                                                         Glavni plesači:

 Izvor fotografija: osobno vlasništvo

Izvor:www.youtube.com

Do gole kože…

Da ispunim kriterij 5 od 5 (5 postova do 23.04 ili inače padate kolegij… ) odlučila sam posjetiti još jednu izložbu. Izložbu koja ne uključuje suhoparne slike, skulpture ili pak neki “novi” tip umjetnosti. Posjetila sam izložbu ljudskih tijela. Da,dobro ste čuli-ljudskih tijela.

U galeriji Klovićevi dvori je od 9.travnja do 11.srpnja izložena izuzetna izložba pravih pravcatih ljudskih tijela i organa pod nazivom “Bodies revealed”. U sklope velike svjetske turneje, ova će se izložba zadržati u Zagrebu 3 mjeseca. (tako da još stignete pogledati…Već sam se oprostila (i sa svog skromnog studentskog budžeta izdvojila) sa 85 kuna,koliko je inače cijena ulaznice,al sam se ugodno iznenadila kad mi je rekla da studenti imaju popust,pa sam platila samo 55.. Ostalo je još za kavicu..Heheh.. ;)  Projekt je osmišljen tako da educira posjetitelje i pobliže ih upozna sa jednom od najintrigantnijih pojava-našom unutrašnjošću. Više od 20 ljudskih tijela i 200 organa nam omogućuje da “se pogledamo iznutra” i vidimo od čega smo sačinjeni. Osim što je edukativna, primjerci su šokirali mnoge posjetitelje i izazvali mnoge kontroverze.

Malo je zastrašujuće stajati tamo, okružen tim svim truplima znajući da su i ona nekad hodala i disala. Ali je ipak zanimljivo vidjeti sve mišiće, žile i kosti koje su sve samo djelići velike slagalice zvane ljudsko tijelo. Moram priznati da sam ostala skamenjena vidjevši kako izgledaju bolesni organi, pogotovo pušačka pluća (Hmmm,dobro ću razmisliti prije nego što opet zapalim cigaretu.. ) Zato, pušači, ako imate namjeru prestati pušiti, otiđite u Klovićeve dvore i kad vidite kako će vam jednog dana izgledati pluća, odmah ćete baciti punu kutiju cigareta (pa makar one bile i  Marlboro od 22 kune). I da, moram pohvaliti studente medicine koji kruže po galeriji i vrlo stručno odgovaraju na sva pitanja. (Cure, nisu samo pametni nego su i jako zgodni u tim bijelim kutama..Hahah.. )

Opet sam uspjela pribaviti vlastite fotografije, iako one baš nisu najbolje kvalitete jer sam skrivala fotoaparat ispod jakne i smješkala se kamerama koje me snimaju dok “kradem materijal”…

Izvor fotografija:osobno vlasništvo

I za kraj; mislim da sam učvrstila svoj stav da ću nakon smrti darovati organe…Tako ću zauvijek na neki način ostati živa (nećete me se riješiti ) i moji organčići će poslužit ko materijal za edukaciju budućih naraštaja.

Vjerujem da nitko nakon ove izložbe nije ostao ravnodušan pa bih vam savjetovala da se prije dobro najedete jer nakon toga baš i nećete biti raspoloženi (ni imati apetita) za hranu.

Izvor: www.youtube.com

…Novi horizonti umjetnosti…

Ljudi koji me poznaju misle da sa mnom nešto nije u redu…Pitaju se što se desilo s curom koja po cijele dane samo sjedi s prijateljicama na kavi i besposličari po cijele dane??..E,pa ljudovi moji…Moram se malo obrazovati i informirati..

Muzej suvremene umjetnosti čini mi se idealnom temom za novi post. Cijeli Zagreb (a i Hrvatska) je brujila o otvorenju tog muzeja, pa sam ga naravno i ja odlučila posjetiti da vidim što se krije iza te velike, tmurne zgrade. Kako naravno nisam imala pojma gdje se točno nalazi, pitala sam kolegicu s faxa da mi objasni. Hmm..I tako ona meni 10 minuta objašnjava na koji tramvaj moram ići, kud sve prolazim, na kojoj stanici da siđem,ali ja i dalje ne kužim…I tad je ono,posramljeno pitam( jer sam mislila da će mi se smijat u facu i da ću se osramotiti): “To je možda kod Avenue malla??”…Hahaha.. ..Ona se meni trudi rukama i nogama opisati gdje se to nalazi,a zaboravila je istaknuti glavnu činjenicu po kojoj ću sigurno znati-Avenue mall… Moram priznati da Zagreb poznam samo na relaciji: stan–>fax–>Trg bana Jelačića i svi mogući šoping centri.. Tako da, u buduće, ako mi želite nešto objasniti, samo reciti u blizini kojeg centra se nalazi.

I tako sam napokon nakon pola sata jahanja došla do tog famoznog muzeja. Srce me boljelo što moram ići u muzej,a ne preko puta u Avenue mall…(ali sam se poslije ipak počastila jednim krugom po dućanima i kavicom… ) Ta ogromna zgradurina uopće ne izgleda privlačno i na prvi pogled me se uopće nije dojmila. Još jedan razlog više da odem u šoping. Ali, prisilila sam se i ušla.

“Gradnja zgrade počela je 2003, a zajednički su je financirali Grad Zagreb i Ministarstvo kulture. Novi dom Muzeja najveća je investicija u kulturi nakon osamostaljenja Hrvatske.Ima još toga po čemu je naš novi dom najveći ili pak prvi. Eto na primjer, najveća je kulturna ustanova i prva te vrste u Novom Zagrebu: ukupna površina je 14.500 četvornih metara, od toga je 5.000 namijenjeno za izlaganje. Stoga će se svojim raznovrsnim programom nametnuti kao novo zagrebačko kulturno središte, štoviše nadamo se kako će Muzej postati dnevni boravak Zagrepčana, mjesto obiteljskih okupljanja, zabave i stjecanja novih spoznaja.”

Oduvijek sam se divila slikama, skulpturama i umjetninama, ali ono što sam vidjela u ovom muzeju promijenilo je moje dojmove o umjetnosti. Dosad sam mislila da umjetnost podrazumijeva samo suhoparne slike i skulpture, no ovo je totalno drugačije od toga. Ova umjetnost je živa, dinamična, zanimljiva, ima neku svoju vlastitu priču i ona je jednostavno suvremena. Nisam obrazovana i kompetentna da kritiziram, no upitala sam se može li se takva vrsta umjetnosti:

uspoređivati s neponovljivom i svjetskipoznatom Mona Lisom?? Kako se takve banalne stvari uopće mogu nazivati umjetnošću??

Svatko ima svoje mišljenje o tome. Meni, osobno, je bilo jako zanimljivo i osvježavajuće prošetati Muzejom suvremene umjetnosti. Iako više strahopoštovanja i divljenja u meni izazizvaju umjetnine tipa Mona Lisa, Sikstinska kapela, Pieta; dobro sam se zabavila, nasmijala, ponekad i ostala šokirana nekom umjetninom…

Sve u svemu, preporučujem vam da upoznate umjetnine suvremenog doba u kojem živimo. Ako vas ne oduševi izložba, sigurno će vam se svidjeti super TOBOGAN na kraju..

Izvor forografija:osobno vlasništvo

izvor: www.youtube.com

Gdje je srce tu je dom… :)

Zagrebe vraćam se tebi…Utorak…Srijeda…Četvrtak…JUPiiiii,idem doooma..

Takav je otprilike moj tjedni raspored. Svaki petak se vjerno vraćam u svoje malo Međimurje, ko pas svojoj kući. Nezamislivo mi je ostati samo dva tjedna u komadu u Zagrebu, a kamo li mjesec dana ili ne daj Bože duže. Iako Zagreb pruža pregršt mogućnosti (šoping centri, Cinestar, Jarun, Bundek…da ne nabrajam dalje) ipak mu nedostaje ono ključno-dom. Pod pojmom dom, mislim na obitelj i prijatelje, ali i sam moj kraj općenito. Čakovečka špica, moje malo selo, poznati ljudi, prijateljsko okruženje, vožnja poznatim cestama ( na kojima se nikako ne mogu izgubiti i koja ne uključuje one duge plave gusjenice pune ljudi koje mi neprestano tutnjaju pod prozorom!!!… Iako su ti tramvaju dobra stvar, život u zgradi s pogledom na glavnu cestu i tramvajskim stajalištem odmah ispod prozora, nije nimalo ugodan… )

I tako je opet došao petak i ja odmah pravac Međimurje. Sjela sam na vlak i nakon doslovce 3 sata i 51 minutu, evo mene doma.

Svaki vikend nastojim čim više iskoristiti, a ove subote me čak i lijepo vrijeme poslužilo. Čim sam ugledala prve zrake sunca, nabacila sam ljetnu haljinicu, sunčane naočale i pohitala u grad. Subotnje sam prijepodne provela ispijajući kave i izmjenjujući najnovije tračeve u ugodnom društvu svojih prijateljica. Nakon što smo obišle skoro sve kafiće, odlučile smo malo proteći noge i prošetati našom špicom i Starim gradom. I tad mi je sinulo. Upalila se žaruljica… U Starom gradu u Čakovcu su živjeli Zrinski (vjerojatno smo svi morali iz povijesti žvakati gradivo o njima). A sad se tu nalazi muzej. Ma bravo ja, došla sam do zaključka. Otišla sam do ulaza (recimo da sam znala gdje je, iako sam se pola sata vrtjela u krug) i napokon našla živu osobu u toj velikoj zgradi. Kustos me uputio u paviljon u kojem se nalaze Zrinski. Sva sretna što ću danas napravit nešto korisno za svoj blog, pohitala sam u tu prostoriju. I tad, opet isti problem ko u kazalištu-nema slikanja. Hmm, sad se ne mogu sakriti jer sam jedina osoba u muzeju!!..Da,jedina,nije bilo nikog osim mene i kustosa koji me promatrao. Lijepo sam otišla do njega i zamolila ga da li mogu poslikati par fotografija, pošto studiram novinarstvo i trebam napisat kratak izvještaj o znamenitostima svog kraja. I gle vraga, on je također studirao novinarstvo…Heheh… U trenu su nam se valne duljine uskladile, mogla sam slikati i snimati do mile volje, a na kraju mi nije ni naplatio ulaznicu. Barem neka korist od našeg faxa (ili je ipak ljetna haljinica u pitanju!??)..Ma, nema veze, glavno da sam dobila što sam htjela.

Da ne duljim priču, ispričat ću vam nešto o Zrinskima.

>Zrinski u Međimurju

Međimurje je bilo pod vlašću različitih sila, a najznačajnije je doba vladavine Zrinskih u 16. i 17. stoljeću.Vrijeme gospodstva grofova Zrinskih u Međimurju od 1546. do 1670. odnosno 1691.godine najsjajniji je preriod feudalne povijesti Međimurja. Zrinski su redom bili hrvatski banovi, istaknuti ratnici protiv Osmanlija, graditelji, pjesnici, humanisti, poznavatelji i ljubitelji znanosti i umjetnosti, protivnici austrijskog apsolutizma i centralizma, a Nikola Zrinski Sigetski i njegov praunuk Nikola Zrinski Čakovečki bili su i u europskim razmjerima poznate i cijenjene ličnosti.

>Nikola Zrinski

Nikola Šubić Zrinski bio je istaknuti hrvatski vojskovođa i jedan od najveći velikana hrvatske povijesti. Istaknuo se u bitci protiv Turaka obranivši Beč i Peštu. Zahvaljujući svojim vojnim sposobnostima i junaštvu, kralj Ferdinand I. ga je izabrao za bana. Kralj je Nikoli za njegove vojne zasluge darovao Međimurje, sa utvrdom grada Čakovca. Smrtno je stradao u lovu na vepra u Kuršanečkoj šumi.

>Petar Zrinski

Petar Zrinski je bio praunuk Nikole Šubića Zrinsnkog te hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik. Sudjelovao je u Velikom turskom ratu i bitci kod Otočca. Dao je tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju “Decretum tripartitum” u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine te je preveo s mađarskog jezika i u Mlecima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog “Sirena Jadranskoga mora”. Oženio se groficom Katarinom Zrinski, polusestrom Frana Krste Frankopana.

>Smrt Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama.Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao i optužio ih za veleizdaju. Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni odrubljenjem glava Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.

Prije smrti Petar Zrinski je napisao oproštajno pismo svojoj voljenoj ženi Katarini. Poznato pismo Moje drago zerce prevedeno je na više jezika i poznato je diljem svijeta.

I za kraj jedna poznata uzrečica:

Izvor:osobno vlasništvo

i video mog rodnog grada:

 izvor:www.youtube.com

O muškarcima čijim životima upravljaju ŽENE…:)

Čitajući postove svojih kolega novinara, umalo sam pala u depresiju misleći da sam odabrala krivu profesiju pošto neki s takvom lakoćom napišu novi post dok se ja trudim i muku mučim sa odabirom teme, a nakon toga i sa samim pisanjem. Nije da ne volim pisati, već sam odabrala takvu temu (kultura) koja od mene iziskuje da posjetim neki event te da vam predstavim sažet, iscrpan i  zanimljiv izvještaj  u nadi da ću vas zaintrigirati i naposljetku na neki način i prisiliti da ga i sami posjetite.

I tako sam se opet malo kulturno uzdizala i posjetila jednu zanimljivu predstavu u obližnjem gradu, točnije u HNK u Varaždinu. Već me sam naslov predstave privukao i imala sam vrlo visoka očekivanja od nje…i moram priznati da se nisam razočarala.

Samo za potrebe ovog bloga i naravno za svoje čitatelje uspjela sam kao pravi profić ukrasti par fotki i snimki (U kazalištu je,naravno, zabranjeno slikanje što je slikovito prikazano na svakom koraku…al novinarski poriv u sebi me prislio da zabilježim taj famozan trenutak (ja u kazalištu.. što se ne dešava svaki dan) i morala sam sliknuti dok je teta čuvarica spavala na jedno oko).

Hmm,evo nešto o samoj predstavi…

Predstava zanimljivog naziva „Papučari“ je komična predstava čiji zaplet počinje kad se ženi srednjih godina Ani i njenom drugom mužu Marku na pragu pojavljuje njen bivši muž Ivo, koji je iznenada pušten iz zatvora, jer je dokazano da je nevin. Kako čovjek nema kamo, odlučuje živjeti u stanu sa novopečenim bračnim parom.

Uloge: Mladena Gavran (Ana i Micika); Zvonimir Zoričić (Marko) i Ivica Jončić (Ivo).

Slijede mnoge zgode i nezgode koje dovode do toga da se dvojica muškaraca zbližaju i uskoro postaju najbolji prijatelji.

Ana ubrzo shvaća da još gaji neke osjećaje prema bivšem mužu i postaje ljuta na njega jer je više ne primjećuje kao ženu. Situacija eskalira kad Ivo dovodi novu curu u stan da je upozna sa bivšom ženom i njenim novim mužem. Ana eksplodira od ljubomore, a Marko shvaća da je Ivina nova cura zapravo njegova nepreboljena ljubav iz mladosti Micika. Marko je vojni rok služio u Puli gdje je upoznao Miciku i ludo se zaljubio u nju, no spletom okolnosti je premješten na Goli otok. I tako Marko bez pozdrava odlazi na Goli otok i za sobom ostavlja voljenu Miciku. I sad, više od 20 godina nakon toga, ponovo se sreću. Između Marka i Micike ponovo frcaju iskre, a ona mu priznaje da imaju kćer Lanu. Ana se pomirila s time da joj sadašnji muž ima kćer koju posjećuje jer joj odgovara provoditi vrijeme sa Ivom, bivšim mužem.

Tada dolazi do trenutka spoznaje-bivše ljubavi su im draže od sadašnjih. Na muškarcima je da odluče što će napraviti. No,pametne žene su shvatile da njihovi muškarci nisu dovoljni muškarci da im iskreno i otvoreno kažu što žele, te su se one dogovorile. Ana će ponovo pokušati sa svojim bivšim mužem, a Marko će svoju sreću potražiti sa Micikom… I tako je još jedna zamršena ljubavna priča dobila sretan završetak.

Ovo je jedna vesela, duhovita, šarmantana predstava i pravi lijek za razbibrigu. Na jednostavan način prikazuju se ljubavne zavrzlame, sukobi s vlastitim emocijama te nesposobnost muškarca da se suprotstave svojim superiornim ženama. Predstava obiluje duhovitim scenama, skečevima i (ne)mogućim situacijama. Glumci na sceni pršte od energije, razigrani su, veseli, prirodni i neusiljeni. Publika je glumce više puta nagradila spontanim pljeskom, kojim je pokazala svoje odobravanje.Smatram da je našoj sceni potrebno više ovakvih zabavnih i laganih predstava jer bi se time privukla u kazalište i mlađa populacija.

Do čitanja..:)))

Izvor:osobno vlasništvo

Muškarci u tajicama…:)

Labuđe jezero je postalo sinonim za klasični balet i jedna od napopularnijih baletnih izvedbi svih vremena. Poznata uzrečica govori da ako nisi pogledao Labuđe jezero, zapravo ne znaš što je balet.

 Za potrebe ovog bloga odlučila sam spojiti ugodno s korisnim i po prvi put sam doživjela bliske susrete s baletom. Moram priznati da u početku nisam bila oduševljena što ću subotnju večer provesti pred daskama pozornice, ali sam ostala ugodno iznenađena i u jednu ruku fascinirana.

 Najprije da napravim malu digresiju i upoznam Vas ukratko sa radnjom baleta. (Vjerujte mi da nema smisla ići na balet ako nemate pojma o čemu se radi jer ćete se u početku truditi spojiti kraj s krajem, a završit ćete brojeći ljude u publici od dosade…:)

 Dakle,ovaj legendaran balet sastoji se od 4 čini, a tema je naravno ljubavna priča o dobru i zlu. Održava se veliki bal u dvorcu povodom rođendana princa Siegfrieda. Kraljica, ujedno i pričeva majka, ga prisiljava da odredi koga će uzeti za ženu. Očajan je jer se ne može vjenčati iz ljubavi, te shrvan bježi u šumu. Na jezeru ugleda jato labudova, a kad jedan od njih sleti shvaća da to nije labud nego prekrasna žena. Odmah se zaljubljuje u prelijepu Odette, no nju je nažalost zli čarobnjak Von Rothbart začarao. Zbog tog čina ona je tijekom dana labud, a noću se pretvara u ženu. Jedino što je može spasiti od uroka je izjava vječne ljubavi. U trenu kad joj on izjavljuje ljubav, pojavljuje se zli čarobnjak kojeg Siegfried želi ubiti, no ne smije prije nego oslobodi Odette od uroka. Siegfried se vraća u dvorac gdje mora odabrati između četiri princeze i čeka Odette, no pojavljuje se Odelia, Rothbartova kći koja je identična Odeliji, no odjevena u crno. Siegfried objavljuje da je našao ženu, no tada shvaća da to nije Odette koja je prokleta da zauvijek ostane labud. Nesretni ljubavni par počinjava samoubojstvo bacivši se u jezero kojeg čine suze njezinih roditelja. Van Rothbart umire uništen ljubavlju i odanošću zaljubljenog para.

              Muškarci u tajicama..:)

Autor ovog baleta je poznati Petar Iljič Čajkovski, a izveo ga je Ruski carski balet. Solisti Natalya Trifonova (Odelia) i Nariman Bekzhanov (Siegfried) su bili jednostavno nenadmašivi. Oduševila me njihova spretnost,brzina i gracioznost.

                             Solistica Natalya Trifonova

                                                                                                                                                                   Solist Nariman Bekzhanov

Prema mom laičkom sudu, sve je bilo savršeno… Zanemarila sam detelje, poput ozvučenja i činjenice da se balet održavao u sportskoj dvorani…i jednostavno uživala..Nadam se da ću ubuduće više prisustvovati na takvim događanjima..Ako ništa drugo, barem je pogled na muškarce u tajicama koji skakuću po pozornici, bio odličan..:)

Za kraj imam 2 mala isječka..Da i vi doživite barem na tren ono što je mene naprosto oduševilo…

Izvor:osobno vlasništvo